Snježana Banović je hrvatska rediteljka koja izaziva pažnju ne samo svojim talentom i radom, već i oštrim stavovima i javnim istupima. Trenutno je u Novom Sadu, gde u Pozorištu mladih priprema predstavu “Enciklopedija izgubljenog vremena”, po tekstu Slobodana Šnajdera. U ekskluzivnom intervjuu za Luftiku, ona govori o saradnji sa novosadskim glumcima, kulturnoj sceni Srbije i Hrvatske, besmislu i životu “malog” čoveka.

Advertisement

Repertoar pozorišta za septembar pogledajte ovde.

Snjezana-Banovic-Enciklopedija-izgubljenog-vremena

– Premijera predstave zakazana je za 23. oktobar. Kako teku pripreme i koliko ste zadovoljni dosadašnjom saradnjom sa novosadskom ekipom?

U junu sam upoznala ekipu, imali smo pripremne probe, “tumbali” po podjelama uloga. Ovaj komad je dramaturški zahtjevan, traži brzinu pokreta, glazbeni dar. Većina njih, a sad već mogu reći svi, su sve to ljepo savladali. Ojačani smo i studentima akademije, koji su izuzetno talentirani, vrijedni i displinirani. Prezadovoljna sam glumačkom ekipom, ali i ostalima u pozorištu, organizacijom. Uspjeli smo da se postavimo u istu “priču”.

– Tekst za ovu predstavu napisao je Slobodan Šnajder. Fokus je na životu koji zapravo ne živimo već čekamo. O kakvom čekanju je reč?

Pojam čekanja u Šnajderovom tekstu je dvosmislen i ima široko značenje. Sve je krenulo od čekanja u firmama, preduzećima. Poslije rata, u periodu tranzicije, sve smo rasprodali i sve zaboravili. Reč je o rasprodaji domovine za jednu kunu. Došlo je do privatizacije ne samo tvornica i preduzeća, već i do rasprodaje kulturnog i emotivnog prostora, rekla bih. Političke elite su, konkretno u ovom komadu, zaboravile malog čovjeka i upotrebljavaju samo one koji hoće vikati u isti rog te snažne domoljubne poruke. Oni koji to ne žele činiti, ostaju na cjedilu. To je glavni junak komada Gregor Samsa. On živi u apsurdu i prostoru zaborava.

snjezana-banovic-proba-predstave-u-novom-sadu

– Otužno životarenje u tranziciji je aktuelna tema. Mislite li da će ljudi razumeti komad na način na koji je Šnajder hteo sve predstaviti?

Ovaj komad se može igrati bilo gdje. Šnajder je pisac univerzalnog diskursa, koji u cjeloj Evropi može naći i glumce i redatelje i gledatelje. Zato su svi moji strahovi o tome da li će ljudi razumjeti, koje sam imala na prvoj probi, bili potpuno neosnovani. Komad je radjen u formi mirakula, gdje smo svi mi zajedno dovedeni do ruba. Život je danas sveden na dodvoravanje političkim elitama, posluh i jedan strah od toga, ili na potpuno izgubljenu egzistenciju. O tome se radi. Ljudi koji su imali neki potencijal od prije, ne mogu ga više rabiti, on više nije važan. U stalnoj smo borbi protiv nečega. Ta negativna selekcija je ono što čini život gorkim.

– Gregor Samsa traži viši cilj i dostojanstveniji život. Šta je danas “viši” cilj? Vide li ga mali ljudi, prekriveni svakodnevnim besmislom?

U komadu postoje lica iz mirakula – smrt, Bog… Imamo pakao i raj. Pakao nije u prostoru, nije oko nas, već je u glavi. Jako je teško “odvojiti glavu” i biti drugačiji. To je ideja komada. Svaka alternativa i bavljenje nekim drugim stvarima je već rješenje na pola puta. Međutim, biti drugačiji i prihvatiti drugačijeg nije lako. Zbog toga je Šnajder imao i jednu skrivenu poruku. Naime, skriptirao je sam početak 90-ih,  kada se dogodila smrt koja do danas nije razrješena. Milan Krivokuća, sindikalni povjerenik,  ubijen je na vlastitom pragu ne zato što je bio sindikalac, već zato što je bio Srbin. Mi tu ulazimo u jednu nečistu savjest cjelog sustava. Poražavajuće je to što je ovaj komad još uvek aktuelan. Dakle, nismo napravili ništa da se izvučemo iz 90-ih, a prošlo je više od dvije decenije.

– Potreba za kulturnim uzdizanjem, kulturom uopšte, ovdašnje publike vrlo je mala. Taj negativan trend primetan je i kod vikoobrazovanih ljudi. Čini se da je situacija ne tako davno, pre nekoliko decenija samo, bila mnogo drugačija. Šta se desilo? Ko je kriv?

Kultura je tada bila u središtu, a ne na margini. Danas je neko drugi u središtu. Potreba političke elite je da ima oko sebe estradnu kulturu, da ima spektakl. Masovna estradizacija tokom 90-ih je dovela do toga da se kulturom danas naziva nešto što je neprirodni blud, rekla bih, a zove se Big Brother. To je ono što danas interesuje ljude, jer za izaći van treba novac. Danas je kultura otići u kafić i popiti piće. Pogledajte koliko su nam puni kafići na ulicama. Pored toga, doživjeli smo veliki medijski udar na kulturu. Mediji kažu da je kultura trošenje, da u njoj rade paraziti, koji troše velike pare. Desilo se potpuno napuštanje koncepta kulture kao duhovne kategorije, i postavljanje u rang materijalnog. Dio kulture se zatim i prodao. Ljudi iz kulture traže svoje položaje, novac. U Hrvatskoj je javni kazališni sustav potpuno privatiziran. Šačica ljudi barata tim sustavom kao da je njihov vlastiti džep. Ovdje sam zatekla finansijsku propast. Jasno je da i ovde politika traži poslušne.

Snezana-Banovic-u-Novom-Sadu

– Krajem prošle godine ste konkurisali za mesto upravnika u dva hrvatska pozorišta. Odbijeni ste u oba slučaja. Svoju kandidaturu objasnili ste kao lični revolt i deo kontinuirane gerilske akcije. Koliko ste uspeli u toj nameri i osećate li se usamljeni u toj borbi?

To su sve dogovoreni natječaji i velika igrarija. Naravno da sam znala da neću biti upravnica kazališta u Hrvatskoj. To je nemoguće. Ja ne mogu ni režirati u Hrvatskoj. U Zagrebu pogotovo. Bila sam pomalo aktivna u Puli i Varaždinu, ali ni toga nema više. Tu ulogu svjesno preuzmete, jer neko mora. Nemam utisak da sam nešto promijenila. Trenutno se nalazim u fazi ismijavanja. Prozivam mnogo i puno napadam. Sad već imam dosta godina i mislim da se više neću kandidirati, što je utešno za mnoge. Ipak,  i dalje čekam da se u Zagrebu mjenja ta dugogodišnja vlast gradonačelnika koji je kulturu u gradu izabrao kao prostor doslovnog divljanja i namještanja svojih kadrova. U svojim namjerama osjećam se osamljeno, da. Postoji tu još nekoliko pojedinaca, ali ih mogu nabrojati na prste jedne ruke.

–  Verujem da ste u toku sa aktuelnim dešavanjima u vezi sa Kokanom Mladenovićem i optužbama na njegov račun od strane Nezavisnog sindikata kulture i umetnosti. Krivična prijava je bila podneta zbog izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, navodno iskazane u njegovom interjuu za lokalni informativni portal. Mladenović je oslobođen optužbi. Kakav je Vaš komentar na sve to?

To je tipični udar totalitarizma, bez predumišljaja, ali sa velikom pripremom. Taj netko, toliko anoniman da mu ni ime ne mogu zapamtiti, je njega tužio i osjećao se udobno u cjelom tom sustavu. Zato je to i napravio. Ne shvatam kako pravosuđe može da primi jednu takvu tužbu. To mi nije jasno. Takva situacija je u Hrvatskoj doista nepojmljiva. U obe države imamo ozbiljnu potrebu političara da država intervenira u nečiju misao. Ušli smo u totalitarizam, a on trpi samo jednu kulturu, onu koja je u ime totalitarne vlasti. S druge strane, sve to je odlična reklama Kokanu, a taj dio priče je dobar. Ne znam, on je toliko suveren. Ne mogu pojmiti kako se osjećao. Utješno je da je tužba odbijena.

Snjezana-Banovic-hrvatska-rediteljka

Šta poručujete mladim rediteljima, koji tek završavaju akademije i koje dočukuje ovakva kulturna scena i realnost?

– Mislim da im je mnogo teže nego nama. Da parafraziram Balaševića – Ovo je album o 90-im i ne može biti lošiji od 90-ih. E pa može! Ovaj posao je izgubio svaki značaj. Danas režira svatko, tko ima i najmanju vezu. Režiraju prijatelji , kume, svekrve… Nevjerojatan je kaos. Mladi ljudi moraju birati između oportunizma, što je strašno, ili borbe, što je još gore, jer za pet godina neće imati šta da jedu. Profesija reditelja je doživjela svoj krah.

Advertisement

Ostavite komentar