kultura Novi Sad

Vladimir Petrović, slikar na poslednjem putovanju

Vladimir Petrović, slikar talenta kakav se retko viđa, krenuo je na svoje poslednje putovanje 7. marta 2016. godine. Koliko je bio nesrećan, verovatno je samo on znao. Ono anđeosko i ono demonsko, što u svakom čoveku stanuju, malo gde su takve bure i lomove izazivali kao u njegovoj krhkoj duši.

S Vladimirom Petrovićem sam uradio prvi intervju pre 12 godina. U međuvremenu, živeo je i radio svuda: od Kanarskih ostrva, preko Budimpešte do Sankt Petersburga, oslikavao je ikone u Istanbulu, slikao na primorju, u Jerusalimu, Sloveniji, ali se uvek vraćao u Novi Sad. Više od 15 godina je imao svoje mesto u Zmaj Jovinoj ulici, gde je po suncu, vetru i kiši, uvek s osmehom, crtao i slikao. I nevin je ležao u zatvoru, pošto je odrobijao pola godine tuđe robije. Sada, kad ga više nema, na njegovom Facebook profilu javljaju se brojni ljudi kojima je poklanjao i darivao portrete, ikone ili pejzaže. Između ostalog, napravio je idejno rešenje sadašnjeg logoa Luftike. Jednostavno, bio je predobar za ovaj svet. I podjednako talentovan.

vladimir-petrovic-ikona-patrijarsija
U Carigradskoj patrijaršiji

Pod naslovom “San bez nametnute percepcije”, taj intervju je objavljen u novinama koje su kasnije upokojili nekakvi kriminalni likovi. Ovo je delić Vladine priče.

– Imao sam od roditelja slobodu da se krećem gde god sam hteo, a to jednom detetu otvara mogućnost ne samo za igru, nego i za velike istraživačke poduhvate. Hvatao sam zmije, guštere i mačke, skakao s velikih visina, palio brdo, ali zbog toga se kajem. Nikad nisam bio uhvaćen, ali hteo sam da vidim kako dolazi avion da gasi požar. Lep, veliki žuti avion, “kanader”, preletao je iznad mene dok sam s vrha zgrade posmatrao kako plamen guta šumu.

Cetinjska priča

– Tamo sam najviše naučio, jer mi je u srednjoj školi, tek osnovanoj, predavala jaka ekipa profesora. Bio sam sam, gotovo dečak i tu sam osetio da mi je život pukao. Bilo je teško, užasno. Hranio sam jednom dnevno, ratlukom i urmašicama. Dok sam sanjao o slanini i šunki, krao sam dunje. Cetinje je na meni ostavilo neizbrisiv trag, To je raj i pakao, ujedno. Tamo ima mnogo stvaralačke energije, nestvarno mnogo motiva. Najbolje i najgore ljude upoznao sam tamo. S druge strane, pakao i danas tamo postoji. Kako postoje dobri i loši ljudi u kontrasnom odnosu, pogotovo tamo, možete videti divove iz bajki, ali i zle i plitkoumne ljude, koji pokušavaju da ismejavaju intelektualnu elitu. To je taj materijalni pakao. Tamo ima dosta dobrih slikara. Na Cetinju, zapravo, sve stvari poprimaju svoj najekstremniji oblik, i nema skrivenih momenata. Postoji i druga podela, politička. To je priča o tome ko gde loži badnjak. Ipak, Cetinje mi je ostalo u lepom sećanju i uvek se tamo vraćam. Zahvalan sam tom gradu za formiranje svog talenta, ali i ličnosti. Bio sam dete i bio sam sam. Napadali su me, ma kako to otrcano zvuči, po nacionalnoj osnovi i zato sam otišao u Novi Sad.

Novosadska priča

– Odluka je bila potpuno prirodna. Morao sam promeniti nešto. Novi Sad me je privlačio po nagonu, nikakve priče nisam čuo o tom gradu. Kasnije se desilo, nezavisno od tog, da se i moja porodica doselila ovamo. U cetinjskoj školi sam imao konkurenciju, a ovde toga nije bilo. Ovde su me posmatrali kao da sam neko čudo, što je i mene začudilo. To je išlo dotle da su mi predložili da za maturski rad polažem slikarstvo, iako sam pohađao grafički dizajn. To je bio presedan. Ipak, ovde sam naučio dosta o dizajnu, a tamo toga nije bilo.

vladimir-petrovic-poslednji-omaz
Poslednji pozdrav

Akademija

– Akademija je akademija a umetnost – umetnost. Prva dva pokušaja da se upišem bila su bezuspešna – prvi put sam bio 150. a drugi – 90. na rang listi. Ironično, s istom mapom sam otišao 1998. i bio prvi na listi. Išao sam do pola druge godine, a onda pokupio stvari i otišao u šumu da radim ono što hoću. Mladi ljudi danas slikaju ono što im je nametnuto, umetnost je postala moda. Oko nas su semafori, žmigavci, trougli i onda ljudi to slikaju. A treba ostati priseban i svoj, odupreti se svakodnevnoj, nametnutoj percepciji.

Na Akademiji sam počeo da radim jednu sliku, koja je, kasnije će se ispostaviti, bila prekretnica u mom slikarstvu, ali i životu. Radeći tu sliku na Akademiji, ja sam, jednostavno, blokirao. Nisam mogao dalje. Tada sam pokupio stvari i otišao. Sliku sam završio kući, na Fruškoj gori. Jedino sam je mogao završiti u miru svog sveta, i bio sam presrećan. Naziv te slike je “Jedan”.

Prodaja

– U martu 1994. prodao sam prvu sliku, za 300 dinara u dve rate. Ovih deset godina prodajem realizam – pejzaže, portrete, mrtve prirode. Dosad sam prodao 300 slika. Morao sam stalno da radim, a slike koje su imenovane brojevima su izrazito autorske. Ima ih sedam. Voleo bih da uradim “Deset”, pa odmah za njom “Jedanaest”, a da između toga ne moram da slikam da preživim, mada je toga bilo najviše. Ipak, portrete smatram vrlo ozbiljim poduhvatom, a mislim da je jedna petina onih koje sam uradio izuzetno dobra, pogotovo ako je ulje na platnu. No, sve je to lepo i prodato, a moje slike su u Japanu, Ženevi, po celoj Evropi.

slikar-vladimir-petrovic
Foto: Milenko Stanković

Na otvorenom

– U Novom Sad slikam leti, kada nisam na moru. Radim na ulici, trgovima, sajmovima… Zaradim nešto skromno, ali, pošto sam mlad, vežbam ruku. Portret je najteži i ja pokušavam oslikam psihološki sklop čoveka. Veličina i boja očiju, blizina zenica, izgled nosa, glave, brade govori dosta o čoveku i mi deluje vrlo interesantno. Planiram da radim lepe i kompleksne slike. Ipak, moj jedini materijalni izlaz je, kao i za sve mlade ljude, u inostranstvu. Žalosno, ali je tako.

Vizija

– Sit čovek ne može da stvara novo. Može, ako i dalje radi i ima svest o tome kako je stekao to što ima. Ja nikad nisam sit bio. Verujem u bolje, jer verujem da vredim i u svoj rad. Kad padneš, moraš da ustaneš, ne možeš da se tociljaš na kolenima i da ih guliš. Ipak, ako mi pukne film, otići ću u pevače. Znam da pevam, i tako ću nahraniti svoju decu, rodbinu, unuke.

Idi na Herojska smrt Podgoričanina koji je izgubio život pokušavajući da spase druge

Ili

Pogledaj galeriju slika Vladimira Petrovića

Čitajte Luftiku na Google vestima

Aleksandar Ivanišević

Reporter lutalica iz XX veka. Konfliktna ličnost.

komentara

Klikni da objaviš komentar

  • Moja porodica i ja smo veseli da smo te poznavali i bili tvoji dragi prijatelji u Ljubljani. Na sve nas si ostavio dubok pečat i žao nam je da nas nisi još jednom posetio kao što si nam obećao prošle godine. Već smo se pitali zašto te nema tako dugo, a sada tvoj konačan odlazak. Iskreno se nadam da si sada tamo našao svoj mir i spokoj u duši, jer si stvarno za ovaj okrutan svet bio jednostavno predobar u svakom smislu. Bili smo veseli prijateljstva sa tobom a sada smo žalosni da si nam otišao zauvek. Počivaj u miru prijatelju dragi! Iskreno saučešće Vladinoj porodici. Vaš sin, brat, ujak je bio predivan čovek, velikog srca i velikih ideja. Miljana Dekleva sa porodicom

  • Neka pociva u miru. Divan clanak o coveku koji je postojao i ziveo sa nama, odmeren i dostojanstven,bez senzacionalizma i patetike. Prijalo mi je da procitam pricu o jednom zivotu, ga me gane i da se sazivim. Hvala novinaru.

  • Skolski drug moga sina, drag gost u nasoj kuci.Bili smo njegovi odani fanovi.Napisacu jednu primedbu Dusana Todorovica -Dujca akademskog slikara koja je bila izgovorena u vreme dok je bio dekan na akademiji.Gledajuci jednu Vladinu sliku kojoj se divio pitao je ko je autor? Rekla sam” Vladimir Petrovic ali vi njega niste primili na akademiju” “Sva sreca , da ga ne pokvarimo”Rekao je Dujac

  • Na nama ostaje samo da ga se sećamo i čuvamo u srcu i duši. Ništa više i ništa manje… Bio je čovek , bio je ljudina, gromada od stakla koju nismo nijednom pitali kako je.. uključujem tu i sebe, sada su ostala samo pitanja bez odgovora. Moj drug, kada god je trebalo rame za plakanje bio je tu.. Nedostajš!

  • Razredna, kako ste šta radite.Jeste li mi dobro? Ove reči ja vise neću da čujem od mog Vlade. Gde god da je bio uvek se javio.Mnogo tuge u tako kratkom životu.
    Da samo znate koliku je dušu imao?I ne mogu a da se ne zapitam: Boze zasto?
    Žalim duboko za divnim mladim čovekom, širokom dušom i sad čijem njegove reči : ne brinite razredna, biću ja dobro.
    Ako postoji nebeski mir nadam se da si ga našao.
    Počivaj u miru!

  • I can’t imagine istiklal street without him he was a light in the street gives smile to all R.I.P my brother never forget you

658 Shares
658 Shares
Share via
Copy link